Croatian

ROJENJE GROŽĐICA
(Mazsola-rajzás)

U bilo kojem skrivenom kutku stana
možemo naići na grožđice.
Ako se na potplat papuče nešto
zalijepi, i sigurno nismo stali na čavlić
jer ne odzvanja metalno nego se
mekano lijepi za prag, a,
onda je već sigurno da posla
imamo sa sitnom, u lepinju spljoštenom grožđicom.
Mislim da se to može dogoditi i drugima,
ali želio bih – ne kao svjetlo našeg skromnog
domaćinstva – istaknuti da
ako čovjek kod nas takne sitnu grbu
ispod stolnjaka od voštanog platna,
ako se komad namještaja odmakne od
zida, ako na prostirci kreveta spazi
tamnu mrlju nalik muhi, ako iz kuta
ladice iščeprka mješavinu vlasi, klupka prašine,
suncokretovih koštica i spajalica,
ako izvadi svježe ispeglanu dječju odjeću :
sigurno je da će nabasati na jednu ili više bobica grožđica.
Odnedavno se ne može otvoriti ni knjiga
a da nas ne gleda uvela, spljoštena grožđica drskog lica.
Prije ili kasnije plivat će na vrhu juhe,
gdjekoja će se sakriti u
šarenilo boja miješanog povrća,
nedavno, otvarajući dnevnu poštu,
što bi drugo ispalo iz pisma,
pomalo bih se čudio da nestanu.
Prošli su put počele, tko zna odakle,
padati, rominjati, sve jače pljuštati u
kadi na moju suprugu
kao kad iz košare sipaju s grozda ubrane
suhe bobice. Kao bezbroj sitnih
ožiljaka, oblile su joj kožu vlažnu
od rose, jedva se pod njima nazirala.
Ja, koji nisam veliki potrošač grožđica,
u ostalim slučajevima zobanje prepuštam
djeci, sada, da li da kažem, sâm sam pojeo
s njenog povremeno drhtećeg tijela više
kila ljepljivih – začinjenih grožđica bez broja.

DODIRNE TOČKE
(Érintkezési pontok)

Tog dana krećući na posao
kako sam se u uskom predsoblju
klimao sa svojom teškom torbom
dok se štene klempavo skitalo, vrtjelo, guralo
u prostoru između
moje noge i vrata
vrata i moje torbe
moje torbe i noge
noge i noge,
u neprilici u koju sam bio
gvozdenim sam ga vratima udario u šapu i
lizao ju je još dugo poslijepodne,
ali ja to više nisam vidio,
ti si mi kasnije pričala.
I tog si jutra ustala u zoru,
prvo si prošetala psa
pa riješila jutarnju gužvu,
u svaku je vrećicu dospjela užina,
doručak u svaki želudac,
u torbe bilježnice knjige čekovi potvrde,
potpisi u svaku knjižicu,
unaprijed prebrojan novac za izlet u omotnicu
dječja tijela u kapute
i sada si od iscrpljenosti klonuvši na stol zaspala
na pseće cviljenje prenuvši se uplašeno istrčala,
čula si kako bijesno lupam vratima,
preko žičanog si stakla
vidjela moju udaljavajuću siluetu.
Nisi znala čemu sve ovo
kao što nisam ni ja znao
nešto si rekla
ali vrata su progutala riječi,
a čekao sam, možda ih otvoriš, dođeš za mnom,
tražiš objašnjenje i dajem ti ga preko žičane mreže stakla.
Ali ne. To mi je prolazilo glavom i dok sam
okrećući volan iza sebe kao tepih namatao
brežuljke okolice spremište žuto drveće
gnojišta raspadnute nepravilne stogove
i od bezvremenskih vremena amo-tamo bacan po polju
furgon koji sve više tone u zemlju,
to mi je prolazilo glavom i tijekom predavanja,
pritajeno u prostoru između studentskih lica, sada misliš
da sam namjerno udario životinju vratima
samo zato jer pripada tebi,
ti si ga željela, od djetinjstva o njemu sanjala,
ti si se njime bavila hranila ga učila
nagrađivala grlila njegov izmet skupljala
iz vrta u najlonsku vrećicu
tvom se glasu istinski pokoravao
sve sam više vjerovao da ti vjeruješ da sam zapravo
tvoju nogu želio udariti vratima, želio sam da tebe boli, da ti cviliš,
tebe sam krivio u sebi,
sebe sam krivio.
Znao sam, trebao bih podići samo laganu, iznutra
šuplju telefonsku slušalicu od sive plastike,
u međuvremenu bi se u zraku ljuljala vrpca nalik harmonici
bilo bi mi lakše podići tu slušalicu nego čitav dan ovako
tegliti tu ciglama ispunjenu nevidljivu mornarsku vreću,
ali znao sam i to da je telefonska slušalica
iznutra ispunjenu nevidljivim legurama,
podići je teže je od bilo čega.
Vreća bila je puna glupe osvetoljubivosti samokažnjavajuće boli,
samo još malo misli da je bilo namjerno
prije nego što ti kažem da nije,
vreća bila je puna nerazlučivih bolesti nas dvoje,
njena je težina do večeri toliko slomila
moje kosti tetive meso
da ću se srušiti ako se ne mogu osloniti na tebe
na žičanom mrežom učvršćenu unutarnju stranu gvozdenih vrata
i iz mog će tijela izaći struja ako ne mogu potražiti
usnama dodirne točke.
na tvojem vratu na nosu
na tvom čelu na usnama
na sklopljenim ti očnim kapcima.

BITI ČAROBNJAKOM
(Bűvésznek lenni)

Biti čarobnjakom zabavno je
Kada ide kući
i hitro zbaci aktovku
ona marama će postati šarena
i nestati poput laganog
dima, a ne lupa ne pod i
iz ručke joj izvlači
čak tucet jaja, poobjeduje
i novine mu sive iz ruku
poput poštanskog goluba lete
može na strop leći ako
poželi da tamo spava i
ujutro se odmoren budi
iz usta sipa žarulje upaljene
kad jako zijevne
Ali biti čarobnjakom nekad je teško
kad šešir stavi sigurno će mu na glavu
zec pasti ili mačka,
grozd će se osipati poput šećera u prahu
ako posegne za njim,
kad nos puše mjesto maramice
u ruci mu škljoca sat
Mogao bi stotinu učiniti ludosti,
i ne čini niti jednu: poziva svog
žrtva, kao kralj Mida,
zasićeno stvara čuda

GUBITAK TOPLINE
(Hővesztés)

Koliko topline gubite idući okolo.
Od mene ostaje mlak poklopac WC-a,
drška alata,
volan auta. Ostaci hrane i pića,
ono što ispražnjavam, hlapi,
moja mlaka odjeća, cipele,
njeni slojevi koji se teško zatvaraju
samo tako lijevaju toplinu u nepoznati svijet.
Zimi se vidi da govorenje
ni disanje nije drugo
no topline gubljenje, i kad nekome
časno stisneš ruku,
razmijeniš s nekim pusu,
zasigurno odlaziš dalje
siromašniji za nekoliko kalorija.
Nadoknađivati treba hranu, piće,
grijane sobe, zagrljaje
žarom, razmišljajući
kuda ide sada u lancu
topline svijeta
iza nas
posuđena toplina.

PROTUPOKRET
(Ellenmozgás)

Uvijek razore grad
kad komotno na aerodrom sletim.
Moje ubilačko besposličarenje u čekaonici
već čame povijesni zidovi
Dolaze radnici, počinju posao
spaljuju odjeću, predmete osobne
na beskorisnu gomilu bacaju
sve što je tamošnjim ljudima
za život potrebno, ali je mojim
odlaskom suvišno postalo: kreveti,
gomile stolova, ruše se dimnjaci
i na zabatu ocrtavaju
posljednji zid ruši se iza mene,
sobe s drugim i novim tapetama
Poslije mene uvijek je u tihoj tuzi grad.
U međuvremenu se grozničavom
žurbom kamo upravo idem
gradi već jedan drugi, čiste korito rijeke,
zidine se spuštaju za mene
dizalicom grade crkava srednjovjekovnih svodove,
stepenice laštilom glancaju
kao da ih nisu izlizale
tisuće nogu tijekom
stoljeća, i zavjetni je bakreni reljef
bez patine, besprijekorna mrlja zlatne boje
pokazuje naslućene tragove
milujućih ruku, ljubećih usana.
U priopćenju daju na znanje urođenim
statistima: neka se na me nitko ne osvrne,
jezika neka mi ne znaje, dobrohotno,
ali teško neka me uputi
jer u mojoj osobi željan egzotikuma,
izbjegavatelj protokola, putnik
visokog ranga najzad stiže: ja.

DISKRETAN OTISAK
(Diszkrét lenyomat)

Ni ne znam kojeg već miša ubijam, ali ni naslada
ubojice, a ni znanstvena radoznalost ne pridonosi akciji,
svoje djelo promatram najbanalnijom objektivnom
odvratnošću, sa sitnom peckajućom boli
Kada smo u stanu vidjeli uljeza izvadili smo
ljepilo koje se ne suši, bezbojno, bez mirisa,
na njega užegnut orah, slaninu
i aparatura je već i krenula, povratka nema
Onda odjednom tamo u vlažnoj bundi
Sićušni biciklirajući život,
migoljeći brkovi, oči željne izlaza,
ja se pak mogu spremiti za ulogu
milosrdnog stričeka doktora dobre smrti
Lopata, prečaga, neisklesan kamen: neka je teško,
poslužit će bilo što, uz snagu moje ruke
pokrivam ga da ne vidim kad prsne,
kako mu se tijelo cijedi, samo diskretan
otisak udarajućeg predmeta na kartonu

PET PARI
(Öt pár)

Kad sam kupio od nasmiješenog
prosijedog malog Kineza
pet pari čarapa (zajedno
su jeftinije)
ništa mi posebno nije palo
na pamet tada
najviše to da je čudno i oni sijede
čudno da su Kinezi ovakvi
dakle, ono što bi svatko tada pomislio
ali kada sam se dao na
pranje čarapa
ako sam petnaest voda izlio
petnaest je puta
sve tekla i tekla crna tekućina
crne je čarape dakle proizvoditi lako
uzmi jedne bijele i oboji ih u crno
ali i obrnuto je isto tako
uzmi jedne crne i isperi ih u bijelo
evo malena se ljudska snaga pokreće
kao perpetum mobile ili kao Sizif
u čistoj vodi kotrljam klupko
koje je kad već shvatim još uvijek crno
znači mali je prosijedi Kinez
znao nešto o uzaludnosti
i svoje je znanje zapakirano u čarape
prenio meni

PLAČLJIVA MOLITVA
(Nyűgös imádság)

Iz kostiju mi isiši srž
žile mi razapni kao užad
otrgni mi nokte, kosu mi
možeš iščupati vlas po vlas svu
oduzmi mi snagu, neka se
valjam kao slinavo djetešce
neka mi kao prazan novčanik
bolest grize klimavo meso
i mozak mi sušeći u
glavi učini zveketavim kamičcima
rastavi, sklopi me
samo se bavi mnome,
samo mnome se bavi, Bože.

GRAD DVOJNIKA
(A hasonmások városa)

U gradu dvojnika
nitko nije isti
Poznanici, ako ih osloviš,
čudno se smiju, ramenima sliježu
Lako bi mogao držati šegrtom
onog tko stoji na vratima,
glumcima okupljajuću publiku
Ne možeš slutiti nije li upravo direktor
onaj tko čisti urede
Tada bolničara stavljaju žurno
na nosila
i vatrogasac je onaj tko potpaljuje,
policajci zadirkuju,
prozore kamenjem staklar gađa,
kabel kradu električari
Ako ideš na pogreb, nije jasno
ni to da li sućut izražavaš preminulome

Čuvaj se u gradu dvojnika
jer bi se u nešto mogao uvaliti,
na ulici bi te lako mogli provalnikom smatrati,
džeparom, i možda ocoubojicu
prepozna u tebi tko ti u susret dolazi
Može se dogoditi, ali tako nešto daleko rjeđe
da ti suznih očiju ruku steže
štićenik kojeg nikad štitio nisi
Opasno mjesto, samo onda tamo idi
ako se već jedva sjećaš tko si

Croatian translation by Helena Miletić